Prostor Trilja u etnološkom smislu pripada dinarskom kulturnom krugu u kojem je vuna bila glavna sirovina za proizvodnju sukna od kojeg su krojeni dijelovi muške i ženske nošnje.

Način odijevanja bio je podređen tradiciji, ustaljenim pravilima prenošenim s generacije na generaciju. Iz nošnje su se iščitavale poruke za svako životno razdoblje, a osobito je to bilo uočljivo u ženskoj nošnji kod koje je uzlazna linija kićenosti i živosti boja išla od djevojčice do udavače, a silazna od mlade nevjeste do starice, gdje je potpuno nestajala. Razlikovalo se blagdansko ruho od radnog, kao i ono koje se oblačilo pri pojedinim običajima ili obilježavanju blagdanskih svečanosti, pa i žalosti.

Muška nošnja

Jedini platneni dio odjeće kojeg su nosili i muškarac i žena je bijela košulja dugih rukava, dok su ostali odjevni predmeti bili izrađeni od skuna. Preko košulje se oblačio krožet, kratki haljetak bez rukava od domaćeg sukna, čoje ili od čvrstog platna. Povrh krožeta se oblačila jačerma, haljetak bez rukava od finog modrog sukna ili čoje, bogato urešena vezom te nizom filigranskih puca.

Muške gaće – hlače su bile od modrog sukna, na prednjem dijelu otvorene, ukrašene crvenom čojom i vezom svilenim crvenim koncem – brusom. Na listovima su imale raspor s kukicama – nizom metalnih kopčica. Opasavali su se crvenim vunenim pasom dugačkim 2 m, a za svečane prigode od karirane levantinske svile. Stavljali su i pripašnjaču izrađenu do kože i od nekoliko slojeva – listova između kojih se zaticao pribor za pušenje, puška kremenjača, nož bjelosapac, kubura, kao statusni simbol svakog muškarca.

Dio muške nošnje je i kumparan, dalagan, kratak kaput dugih rukava od smeđeg sukna, ukrašen brusom i aplikacijama od crvene čoje. Najčešće se nosi prebačen preko pleća ili jednog ramena.

Na noge su oblačili vunene čarape, bičve i terluke te opanke oputaše. Poplat se izrađivao od sirove goveđe kože, dok bi se gornji dio i bočne strane ispleli od sukanog ovčjeg crijeva – opute ili usukanih kožnih traka. Opanke su uglavnom plele žene.

Glavu muškarca pokrivala je okrugla kapa od crvene čoje kojoj visina oboda i veličina varira od mjesta do mjesta. Za hladnijeg vremena oko kape bi omotali crven, crn, smeđ ili dezeniran peškir, saruk od meke vune ili svilene tkanine za svečane zgode.

Ženska nošnja

Na prostoru triljskog kraja postoje razlike u načinu odijevanja između sela koja su bliže polju i onih brdskih (Tijarica, Voštane, Rože). Oglavlje tijaričke mladenke se razlikovalo od onoga u selima bliže polju. Obje mladenke su nosile na glavi krunu od umjetnog bijelog cvijeća, no mladenka iz Tijarice je imala i ridu – veo od prozirne bijele tkanine koji se spuštao do pola leđa, a mladenka iz sela uz polje je uz krunu stavljala podvezaču i cendalj. Podvezača je bijela marama ukrašena vezom, a rogljevi – rubovi koji sežu do ušiju ukrašeni su upeglanim naborima i čipkom. Cendalji su raznobojne kurdele – svilene kupovne vrpce pričvršćene brošem na pletenice i vise joj niz leđa.

Djevojka je oblačila platnenu bijelu košulju, preko toga primetaču – poprsnicu, plastron od bijelog platna ukrašen volanima od kupovne čipke. Nosila je bijelu šotanu s rakamom – bijelim vezom pri dnu. Na primetaču je oblačila oplećak – pripijeni haljetak dugih rukava ukrašenim jakićima – aplikacijama od svilene roze tkanine u obliku srca ili trokutića. Na krilima – prednjicama su kopče kroz koje se provuče roza svilena kurdela – spunčaluk kojim se djevojka stegne da pokaže svoju vitkost. Na šotanu je stavljala pregaču od crvene vune sa pokojom utkanom štrikom – niti, nabranu pri vrhu i opijavičenu – obrubljenu svilenom tkaninom. Na desnoj strani pričvrstile bi se svilene kurdele, roze, plave i crvene boje. Povrh toga se oblačila jačerma od modrog sukna – haljetak dugačak do ispod koljena, bez rukava, otvorenih predjica, ukrašen raznobojnim svilenim brusom.

Za svečane prigode, djevojke i žene oblačile su bijelu ili modru kotulu vraškaricu. Kotula vraškarica je sastavljena od plisirane suknje na koju je našiven oplećak, bez rukava i niz prsa otvoren, sa malim krilima – prednjicama jer se trebao vidjeti krožet. Vraškarica je pri dnu ukrašena soćima – vodoravno ušivenim naborima i našivenom svilenom crnom kurdelom. Podšivena je čvrstom takninom druge boje tzv. pedanom, „da bi čvršće stajala i ljepše padala“.

Ženin krožet je haljetak bez rukava koji se kopča niz prsa. Prednjice se kroje od finije tkanine, a na leđima od manje kvalitetne tkanine i druge boje. Prednjice su tamne boje i opijavičene veludom - baršunom i to oko vratnog izreza, niz prsa i otvora za ruke.

Za hladnije dane oblačile su toplo donje rublje kao što je vunena bijela kukičana šotana – dugačka potkošulja. U brdskim selima žene su zimi oblačile suknenu modrinu dugih rukava, u struku rezanu i nabranu, ukrašenu crvenim veludom, a u zarukavlju našivenim jakićima. U donjim selima žene su zimi oblačile kurtin – kratki štofani kaputić s dugim rukavima. Guća se oblačila za hladnijeg vremena. Platena je od domaće vune za svaki dan, a za svečane prigode od kupovne lanete – fine tanke vunice. Žene su se ogrtale crnim vunenim pletom kad su išle u crkvu.

Na noge su zimi oblačile vunene bičve i gumaše, a ljeti papuče koje su same kukičale od vune i konca pa bi ih odnijele postolaru da im stavi džon od kože i tak – potpeticu.

I nakit je bio sastavni dio narodne. Muški nakit je bio oružje kojega su nosili u pripašnjači. Žene su nosile rećine – naušnice, zlatni lančić sa privjeskom, prstenje.

Literatura: Tradicijsko ruho triljskog kraja (mr. sc. Dinka Alaupović Gjeldum)