Rera i Ojkanje

Iz naraštaja u naraštaj prenose se u Dalmatinskoj zagori zvuci stare ojkavice, gange i rere. Rijetko crno na bijelome, pučki stihovi svejedno se nikada ne zaboravljaju, zahvaljujući nadahnutom podmlatku koji čuva vrijednosti predaka.

Značaj ojkavice, koja je ime dobila po karakterističnom uzviku oj, prepoznao je i UNESCO, te je tako od 2010. godine uvršena na popis ugrožene svjetske baštine. Ojkavicu izvode pjevači (muški ili ženski) koristeći različite tehnike potresanja glasa posebnim načinom pjevanja „iz grla“. Pjesma traje koliko i dah glavnog pjevača. Stihovi pokrivaju različite teme, od ljubavne, geografske, religiozne do trenutne društvene tematike. Ojkanje, ganga i rera su se očuvali prvenstveno zahvaljujući organiziranim grupama lokalnih entuzijasta koji nastavljaju prenositi vještinu i znanje mlađim generacijima, kao i nastupajući na glazbenim festivalima u zemlji i inozemstvu.

Ministarstvo kulture je 2009. godine proglasilo gangu zaštićenom kulturnom baštinom Republike Hrvatske. Ganga je sastavni dio stoljetnog  glazbenog izričaja imotskog i vrgoračkog kraja, a osim u našim krajevima pojavljuje se i u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Za Cetinsku krajinu karakteristično je dvoglasno grleno pjevanje, tzv. rera. Rera se izvodi punim glasom: jedan pjevač vodi pjesmu dok ga drugi prate ili reraju.

Živopisno je to pjevanje, duboko ukorijenjeno u identitet Cetinjana te nerijetko opisuje svakodnevne pojave, trzavice između susjednih sela, karaktera i običaja, ismijava ljudske mane i slabosti, često i posebno izabranim rječnikom. U kratku rimu, najčešće dvostih, stane tako neobična minijatura jasne poruke, bila ona upućena dragome, dragoj, svekrvi, Gospi Sinjskoj ili svecima. Rera je začinjavala i uveseljavala svaki dernek, druženje ili silo i ašikovanje.

Cetinska lađa

U lovu i ribolovu nekada se koristila „mala“ lađa (lajica), a za potrebe prijevoza ljudi, stoke i tereta „velika“ lađa. Lađe u su se koristile za prijevoz robe i ljudi s jedne strane obale rijeke Cetine na drugu.

Lađe su izrađivane od jelovine, a stranice lađe su od zakrivljenih ili iz dva dijela sastavljenih dasaka. Dasku je trebalo natopiti vodom ili umotati u vlažne krpe i tako je držati nad zapaljenom slamom. Za sprječavanje prodora vode između dasaka dna stavlja se stura (osušena trska). Bočne stranice se povezivaju čavlima, a na oba kraja lađe stavlja se kuta (trostruko ojačanje), na koju ide željezni prsten za lanac za privezivanje lađe.

Na lađi se sjedi na jednom (u starijim lađama) ili na dva kraja, na dasci u obliku trokuta koji prati oblik lađe i postavlja se u razinu bočnih stranica. Lađa se premazuje i katranom radi zaštite (u današnje vrijeme tamnom bojom radi zaštite okoliša). Vesla se izrađuju od drva vrbe u jednom komadu u dužini od 2 metra s ručkom na vrhu (perla) u obliku slova T. Za izbacivanje vode koristi se opalac koji se izrađuje iz jednog komada vrbovine. U opremu lađe spada i krbela, tj. pletena košara koja je služila za spremanje ulovljenih riba, žaba i rakova.

Umijeće gradnje lađe u Otoku kod Sinja zaštićeno je nematerijalno dobro Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nijemo kolo dalmatinske Zagore

Nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore jedinstveno je po načinu izvođenja. Izvodi se u kolu, ili češće, u parovima koji se kreću kružno ili slobodno po plesnom prostoru, ponekad uz pratnju rere, gange, ojkavice ili dipli, no u Dalmatinskoj zagori gotovo isključivo bez ikakve glazbene pratnje. Na širem području izvodi se jedino u kolu, pa je zato upravo izvedba kola u Dalmatinskoj zagori specifična u odnosu na širi prostor (Lika, otoci zadarskog i šibenskog arhipelaga, Ravni Kotari, susjedna država FBiH).

Tijekom posljednjih dvadesetak godina, na području grada Sinja i okolice, ovo je kolo oblikovano u scensku koreografiju pa su mu time figure i pokreti ujednačeni i fiksirani – svi izvođači istovremeno izvode iste figure (geste rukama) i korake. U drugim selima Dalmatinske zagore zadržao se još uvijek stariji način spontanog izvođenja koraka i figura prema kojima se kola u pojedinim selima međusobno razlikuju. Uz poznati naziv nijemo kolo, to se kolo u različitim zajednicama naziva različitim imenima: mutavo kolo, gluvo kolo, šuplje kolo, po naški, po starinski, staračko, odnosno prema mjestu odakle jest: poljičko gacko kolo (iz sela Gata s područja Poljica), vrličko kolo (iz Vrlike i bliže okolice), sinjsko (iz Sinja i okolice).

Nijemo se kolo izvodi i danas (iako mnogo rjeđe nego prije) o pokladama, na sajmovima, dernecima, svadbama, lokalnim, regionalnim ili međunarodnim smotrama folklora te na lokalnim priredbama u povodu blagdana zaštitnika župa. I dalje se prenosi s generacije na generaciju ustrajnošću kulturno-umjetničkih društava i folklornih skupina. Vrijednost nijemoga kola Dalmatinske zagore prepoznao je i UNESCO te ga 2011. godine uvrstio na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.