Legenda o Žarku Dražojeviću koja još živi možda i življe nego ikada priča o čovjeku neobičnih umijeća koji pri svakom dolasku u tvrđavu hrani svoje gavranove koji se ugnjezdiše na kruništu tvrđave. Dresirani, pratili bi svaki njegov pothvat, te kruženjem i kričanjem upozoravali na prisustvo neznanca.

Žarko se iz okršaja vraćao neozlijeđen, a pobjedu slavio blagujući sirovo meso zajedno s crnim pticama.

Poziv Sinjana u pomoć zatekao ga je u Klisu. Žarko zajaši riđana, prokasa Dugopoljem te se pope na Mali Mosor. Snažno dozove i pričeka. Avaj, umjesto ptica opkoli ga jato janjičara. Smrtno ranjen shvati da je izdajica spriječio gavranove. Umirući prokune posadu Nutjaka. Dvadeset godina prođe , ali kletva stiže i prave i krive. Isti oni koji su posjekli Žarka posijeku zatečene i razore Nutjak.

Stoljeća su prošla, a još uvijek na dan Žarkove pogibije 15. siječnja, dva Gavrana s Mosora oblete Nutjak i graktanjem pozdrave svog gospodara.